19.07.2007., četvrtak
Njegova autobiografija i ja u kiši
|
s poštovanjem, djelo Mastera ß-e, kao gosta na blogu brata te sestre... Toga dana je, kao i inače šećući dobro poznatim cestama, a sve u namjeri da se, kao i milijuni drugih štakora dokopa one mutne apstraktne predodžbe što je nazivaju sutrašnjim danom, odlučio povući par neurona više na desnu stranu svog mozga. Nije bio svjestan u tom trenutku činjenice da je time nepovratno promijenio izgled budućnosti i izbrisao u nepovrat sve ono što bi buduće generacije, koje bi postojale da se ta tada vrlo sitna promjena nije dogodila, nazivale svijetom koji poznaju. Njega to ne da nije zanimalo, nego je u tom trenutku imao puno važnijih briga od nekih budućih tinejdžera koji će se rezati pod kutom za par stupnjeva različitim od ovog današnjeg. Naime, između izbjegavanja naleta nekih simpatičnih ljudi sa šarenim zastavama i još jednog posjeta crvenoj zgradi radi dnevne doze elektrošokova, ona olupina koju je nazivao svojim životom ulazila je u stanje vrištanja "ne ne ne želim sada na redoviti godišnji tehnički pregled!!". U nadi da će se uspjeti dovesti u kako-tako funkcionalnu kondiciju ušao je u tramvaj broj 18 koji ga je odveo u zlu menzu. Zagrcnuvši se špagetima na bolonjez, razmišljao je - "Dovraga, mora da je bez prestanka kišilo nad Bolonjom tog dana kad su donijeli deklaraciju...". Biće preko puta njega, koje je upravo proždiralo svoju porciju špageta, mislilo je za to vrijeme - "Ujebote kako je dobra ona plava u tangama ujjjjmeee kako bi je jebaaaa i ova hrana je sranje al jebaaaa bi ovu a i ovu kod nje možda isto ali...." - naime, biće preko puta njega bilo je od onih što ih nazivaju Ljudima. No On je bio drugačiji. Kad mu je majka nakon što ga mjesec dana nije vidjela rekla "pa ti si drugi čovjek!" ni on sam nije bio svjestan da to nema veze s vezom. Ne samo zato što nije baš bio drugi, nego otprilike 3455-ti, nego i stoga što nije baš da je bio čovjek. A o čemu god da je još mislio tog dana, bilo je to manje važno, jer je On već samim svojim činom - svjesnim u tom trenutku, ali nesvjesnim u smislu posljedica - uništio sve ono što se trebalo dogoditi. A to nije bila baš najbolja ideja, ukoliko uopće u takvom kontekstu možemo koristiti dobro/loše termine. Ja sam za to vrijeme proklinjao prokletu kišu i pokušavao usmjeriti kišobran prema nedefiniranoj lokaciji odakle je puhao prokleti nedefinirani vjetar. "Prokleta mokra kiša, prokleti mokar vjetar, čak ni prokleti Milan Sijerković ne bi prokleto znao odakle ovo prokleto sranje puše jebem mu majku, vjetru a ne Sijerkoviću..." zabavljao sam se ja takvim mislima odvraćajući sebe od trivijalno nebitnih pitanja poput smisla života, svemira i svega ostalog što je ikad prošlo Douglas Adamsovom strujom svijesti. No, sretan splet okolnosti sastavljen od naleta vjetra koji mi je razjebao kišobran (koji čak nije ni bio moj), Renault Megane Scenic-a koji je prošao zgodno smještenom lokvom 50-tak cm od mojih nogu brzinom nekih 10-tak km/h iznad dopuštene, te prolaska žene za kojom je neki moj supatnik slinio u zloj menzi malo ranije, u jednom trenutku bio sam istovremeno mokar do kože i savršeno ravnodušan prema toj činjenici. To je bilo to. Nije mi trebao daljnji poticaj od Svemira - razbio sam sve ono na čemu je dotada stajao lažni natpis namjenjen mojim bližnjima - DONEKLE NORMALAN I RAZUMAN - te konačno shvatio što mi je činiti. Ne, nisam shvatio što mi je činiti, ali sam shvatio što mi je NE činiti, a i to je u odnosu na količinu shvaćanja koju sam imao prije, bila bitna promjena. Bacio sam gorespomenuti kišobran u gorespomenutu lokvu, a potom na isto mjesto poslao i svoj mobitel i novčanik. Sigurnim hodom koračao sam sada prema istoku, zanemarujući sve što mi se našlo na putu, ceste, semafore, aute, vrtove, zgrade... Prestao sam proklinjati kišu, svoj život i sve ostale stvari koje ništa drugo ne rade osim što padaju - nisam više razmišljao, samo sam osjećao, puštao Svemiru da me vodi, gutao njegov Ritam, grlio njegove Melodije i odbijao se okrenuti. "Zar je važno tko je Helena?" dobacio sam nekom samoprozvanom ministru nečega što mi je samo par sati ranije određivalo sve o čemu sam mogao misliti. Zaista, zar je važno? A on? On je, izašavši iz menze u glavi recitirao već dobro znanog Poe-ovog Gavrana, i otprilike kod "anđela što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše" dogodio se vrhunac podmukle spletke svepovezujućeg Svemira. On i ja, susreli smo se. ... |
16.06.2007., subota
Alice makes everyone go like "NZhZ!!"
|
zabavna je ova minorna bagra golih malih organizama, što puže te gmiže, slini te plače i dakako smrdi od raspadanja stanica uginulih prije no što su rođene, čekajući da se pojavi na gozbi debelim crvima kao što su profesori, kao već vjekovima mjerenim u desetljećima maturni primjerci dvonožnih, uznapredovalih primata, životinja, imaju poseban način da ne osjete emocije koje im nisu po volji. i to što će ih osjetiti - ta to je samo za mulariju. oni pljuckaju govna realizirana kao zvučne valove,koristeći prirodno širenje entropije da svoj raspad malim dijelom prenašaju na učenike kod kojih se širi u bespuća neznanih širina njihovih duša... ali profesori se, ono što bi se zgodno reklo, bjesomučno izdrkavaju na niži sloj ljudstva, zaštićeni ko sibirske krave na minus 50 cjepivši se protiv traženja (dokazivo nepostojećeg) smisla života jer je i to oblik suvišnog korištenja sive materije, viška unutar najbesmislenijeg dijela jedva-čemu-služećih tjelesa. blago se njima koji su dostigli amebe svojim bivstvovanjem, što odgajaju široke mase jer privilegija je to onih primitivna uma i zla karaktera... od drugih stvaraju idiote koje je moguće sasvim pristojno razlikovati - po količini poslušnosti koju pokazuju. oni koji nisu poslušni, mozda se jednom iskažu kao prikriveni heroji čineći uslugu sirotim profesorima, time što će u jedinom blistavokrvavom momentu svojih mizernih života zablistati u pucnju vatrenog ili bljesku hladnog oružja, prorjeđujući preguste redove onih profesorima podređenih crviju, i skinut koju (tuđu) - otežalu od emocija, gorčine i jezovitih spoznaja - dušu sa slabih, šupljih srdaca profesora i oni će odahnuti, i njihov će uzdah olakšanja biti pun proklinjanja i psovanja onih koji su im učinili uslugu i kaljali svoje ruke umjesto pljesnivih, osušenih profesorskih...... moj bratac nepokretno je sjedio tek pišljivih 5 sati u klupama od mrtvog bilja i celuloze zatrovane kemikalijama, kad je osjetio ushićenje. prohtio je podijeliti blagoslov tog ushićenog gađenja svemu što ga fizički može primiti, kao tijelo propetog angjela brata one što je stupila zgađeno i sarkastićno zemljom poput Alise u zemlji pustinjâ praha maslačkove boje, u rupe što žude za tvrdim komadom mrtva mesa koje periodički izlučuje bijeli gnoj, takva velikodušnost ga zahvati. ali sljedeće što mu je palo na pamet mnogo je empatičnije bilo: da im olakša kročenje životnim njihovim teškim putom punim traženjem za još ispunjenja kakvo bi im prije dao on i otjerivanjem zlih nevidljivih napasti zvanih misli, tako da ih olakša za dušu, za nešto zvano život što im ionako ne koristi...konačno, manja masa ima manju privlačnu, gravitacijsku silu. budući da bi to otežalo življenje onima ostalima, jer ne bi imali kome predati teško ispunjenje (jer jednima fali to što ove tišti...), donio bi i njima radosnu vijest - djeco o radujmo se jer smanjit ću vas svih na veličinu mrava jer svi mi znamo da se mravi puno veselije trčkaraju a manji su. i bilo bi tako: moj brat bi izvadio predivno metalno dostignuće naše vrste i sve što je ostalo muškog srednjeg pače višespolnog i profesorskog spola uporabom mučne fizičke sile podijelio na mnogo veće mnoštvo komadića, i oni bi stekli veliko društvo, koje dila spore i gnoj, pa bi u vječnost se nastavili smanjivati jer o divni su i veliki crvi i bakterije. |
26.04.2007., četvrtak
*(M)ALICE WANTS A GRIP*
|
(10.3.07.)bubica je znala da je pritisnuta u sredini svog tijela, mekanoj kaši u hitinskom kalupu. i lamatala je nožicama. znala je da će pritisak kad-tad nestati i koliko će točno potrajati dok je opet ne stisne i znala je da je neće TOLIKO prignjećiti da ovo malo čvrstine što je čuva pukne i raspe njene nejasne organe, ali ipak ju je kinjilo što se ne može pomaknuti, jer joj se sviđalo ono čemu je išla ususret svaki put kad bi je pustili. uistinu... protok vremena sam po sebi nema nikakve jačine. ali kad ga se postavi u komparaciju dobiva neke okvire pa može biti dosta neugodan, tako da - priznaje bubica - vrijeme sada ima smisla samo u činjenici da je bubica pritisnuta mnogostruko više vremena od onoliko koliko nije. maglovito vidi pred očima dva grčka slova lambda stavljena u omjer i kako se iz njihovih formula brišu sve veličine, osim različitih masa koje dolaze u recipročan omjer... ali ono što je ionako nestalo, sve one druge veličine, nisu bile one koje su predviđene za škart. bubica osjeća nešto kao pad. maglovito vidi kantu za smeće s kojim je, sjećala se snova koje su sklepale ona i jedan leptirić, mogle biti izbačene vani... međutim nešto se tu prekinulo jednako maglovito kako je i došlo. s trećeg koraka možeš samo na drugi, zaključi gorko. kroz maglu kao od suza, sjetila se nekog programa, koji je možda bio i program njena života, ali nije mogla nać vezu ("missing link!") njega i objekta na koji se odnosio... svijest kukca gubila se u maglenim pramenovima riječi i događaja vezanih za vrlo odbojne dvonošce i prestala je brinuti ludilo u vremenu, naprosto izgubljena u njima, apsolutno lišena sna i topline. nije ju, zapravo, trgnuo prestanak pritiska, jer ionako uvijek utrne - pardon, senzorno se adaptira - tako da ne osjeća promjenu u taktilnim podražajima; kroz pramenove magle primjetila je tamnozelenu boju. to je bilo prvo, a onda kad je obratila nešto više pažnje primjetila je i da joj je um sasvim slobodan, koliko to može biti - u smislu, one ružne stvari nisu bile u njenoj svijesti. a podsvjest se povukla i izolirala. stajala je na dvije noge i išla ravno naprijed. (~23.4.07.) "alice walks down the..." ...? ono što ona vidi, ne samo ispod svojih nogu ili u ravnoj liniji ispred sebe, nije 'road' iliti cesta, o ne, to je ploča. da. najozbiljnije i najiskrenije, d majti velika komadusina metala izmazana ofrljim slojem krede! mislim, bez uzvičnika na kraju. malena je umirala za dvjema stvarima čiji je odnos bio uređen kao disjunkcija (za laike: logički odnos s veznikom 2ili" između pojmova. ili sudova. ovisno o kontekstu.). umirala je za umiranjem i umirala je da se može silom umne vizualizacije zaljepiti za nešto definirano. prva solucija je, lajk, TOTALNO isključena. AFASK (=as far as she knew), bila bi ostvariva da je bio ispunjen uvjet Alisine pojavnosti realizirane u formi mrava. mrav može promjeniti definicijska a tako i izvršna obilježja otkucaja svog kvazisrca, metamorfozirati ih od konstantnog, neomeđenog dakako, niza u monotono padajući, omeđen i jako konvergiran prema nuli. bilo je to dosta kul ali Alice to nije mogla. da je svjesno i imala vlast nad frekvencijom srčanih titraja, postoji obrambeni komad njenog uma koji bi ispenkao i isškakljao svijest dok ne bi došla u svoje najbliže susjedstvo, Rub Ludila, a otamo se titraji mogu samo malo ubrzati, njet usporiti. dakle, definiranje. što se dobre stare potrebe za definiranjem (banalni primjer njene svrhe: obrazac za ponašanje) i njenog ostvarenja tiče, okolina nije bila obećavajuća.(....) (27.5.2007)je l bila sibirski,stepski,šumski,močvarni,poslovićni ili crveni vuk,je li bila crven,žut,crn,bijel ili siv čovjek,nije se dalo vidjeti; čulo se samo di viče "molim otvoriti prostor!! gušim se i ne mogu van." reće sebi (slušala se pozorno pa dok se god nije podrugljivo ponizavala na racun vlastite slabosti naivno je mislila da moze razlagati situaciju po umjetnickom dojmu:) red je na jos jednu mračnu godinu bez izlaza u smrti. sunce prejako sja - znaci da ce nebo biti začepljeno masivnim oklopom od mraka... pogleda okolo. kao u polusnu ili staroj igrici loše grafike, nije se dalo nista registrirati. to je izluđivalo,mutilo razum, ubijalo nagon za bijeg neizbježnošću područja bez definicije. |
17.12.2006., nedjelja
Unnamed dream ...
|
Jutro je započelo jutarnjim mamurlukom, što će reć kao i uvijek. Po navici sam poluotvorenih očiju nazvao seku ali se umjesto nje javila neka sekretarica sa spikom da broj više ne postoji. U nedefiniranom društvu nevjerice otišao sam do WC-a i umio se pa u kuhinju nešto pojesti i uopće sve po dobrom starom običaju i natrag u sobu. Na MSN.u nema nikog. Visim slušajući neke hundret-persent (=100%) emo pjesme. Sve u svemu jedna je stvar bila sigurna i utoliko totalno čudna - nije bilo nikoga. Prekinuti svi kontakti. Mobiteli ne rade, nema buke automobila, nije bilo ni poziva na ručak. Uglavnom, samo ja, ko legendarni Pale sam na svijetu... U svrhu namirivanja potrebe za hranom odvukao sam se u dućan gdje je nekim čudom i bila posluga, štoviše, posluga je normalno komunikacijski funkcionirala (=ne obraćajući pozornost na mene). Vraga me to diralo... Prva liga, uživam u osjećaju da sam napokon sam, opušteno do kraja... Ali nije mi bilo svejedno i nisam htio da tako ostane jer do nekih mi ljudi ipak stalo (lajk, DOVRAGA.) Na sreću tog i takvog straha potrefi se zvono. Sred mog uživanja u laganoj muzici i sveopćem miru. Impresivno - ako usporedimo s dotadašnjim statusom komunikacije. Otvorio sam vrata, a na drugoj strani istih stajala je stajala seka. Kako se to nadovezalo na dotadašnju idilu moj endokrini sustav reagirao je puštajući obilne i neškrte količine hormona sreće. Ali ona se nekako čudno ponašala - ko da je zombi, hipnotizirana ili što ja znam. Otišli smo u dnevni boravak. Sve silne pokušaje da komuniciram s njom ona je jednostavno sve ignorirala i odjebala buljenjem u TV. Nakon nekog vremena odustao sam i igrao se na kompu, kuhao večeru... I već je završio taj program, na TV-u je bio samo snijeg ali moja čudna sestra je još gledala taj TV što me konačno i pomalo zabrinulo. Odnio sam je u krevet koji sam joj napravio, fino je ušuškam i poljubim za laku noć i odem spavati u krevet pokraj. Vec me počeo hvatati san ALI. u sobi u kojoj inače uvijek gori moja plava neonka osvjetljavala je odraze nečeg natprirodnog u stvarnoj osobi, veliku energiju zadržanu u tako malom prostoru koja je povrh tome počela sjati (osoba a ne prostor öder bilošto drugo) - kao sirena koja žudi za povratkom u more. ima nešto čudno u tom pogledu, u tim očima ... nešto tako savršeno ... ne samo izgled nego kao cijelo biće - tako moćno .. Ostao sam paraliziran, pripijen uz krevet... očaran tim čudom ... pričala je u skvikovima dupina što se odbijalo o zidove i sve predmete u sobi, a ja sam pokušavao pohvatati sve da razumijem koju riječ ... približava mi se ... uvlači u krevet, i ja joj, nekako, beskrajno vjerujem ... uvjerava me da je sve ok, samo da se opustim ... i prepustim ... Noć je bila jaaako duga ali niti jedne sekunde dosadna ... sva puna doživljaja ... seka je tako lagano letila po meni ... doživljaj koji ni u najboljoj mašti ne možeš doživiti, a opet je trajao tako dugo ... jednostavno sam samo uživao i prepustio se ... jednostavno se ne sjećam kad je to završilo .. ... al ujutro sam se probudio pored nje ... digao sam se, imao sam osjećaj da je malo iscrpljena pa sam je pustio da spava ... otišao sam nešto pripremit za doručak ... pri povratku gore ona je zbunjeno sjedila na krevetu. Nakon doručka sredili smo se i ko pravi par izišli van. šetali smo po mom kvartu - ali kao da je cjeli Zagreb bio skupljen u njemu, jednostavno su se redali dućani, slastičarnice, pizzerije, kako sam htio nepotrebne zgrade su tek popunjavale cjelokupnu sliku ... ... ljudi su bili samo oni koji su se našli tamo poslom neobračajući pažnju na nas. Isprobavali smo gitare i sve drugo što nam je padalo na pamet. Kasnije se od nekud stvorio moj prijatelj ... i počeo s nekom idejom o pijenju par pivica u lokalnoj birtiji, malo žestica, onako ... iako sam se ja protivio i želio nastaviti obilaženje grada (kvarta), seka je ipak pristala na pondu frenda pa su njih dvoje otišli tamo na piće ... ja sam uzeo kutiu malbora i sjeo u park preko puta ... i opet me stresla neka tuga zapravo odbacenost ... iako to nisam pokazivao gledao sam prazan park s tek slucajnim prolaznicima koji su imali svoj zacrtani put neobaziruci se na nista pa tako ni na mene .. .. odjednom su njih dvoje dosli i sjeli pokraj mene ... i tako govorili kako im je bilo super da sam trebao s njima u troje ... ja sam samo gledao s tupim pogledom ispred sebe ...jedno vrijeme smo svi bili tako totalne zbunjole ... tu zatupljenost ili bolje receno truljenje je prekinuo frend koji me je odjednom poljubio ... bilo je to totalno cudno ... zapravo nisam mogao ni reagirat bilo je tako strelovito brzo ali nije da se zalim ... ja sam morao krenuti za zadar a seka me išla odpratiti do autobusne stanice koje je zapravo bilo okretiste u mom kvartu ... frend je nestao kako je i dosao odjednom ... a mi smio krenuli dalje ... seka me cjelo vrijeme pousavala uvjeriti da cu se brzo vratiti da samo idem na kratko nazad u zadar ... na okretistu smo se pozdravili ... nju su okipirali neki ljudi u crnim odjelima i odvukli je od mene ... samo sam je stigo pozdraviti jel je bus vec kretao ... usao sam u bus u posljednjem trenutku ...vozac je isto bio neki lik ko neki agent al nisam se obazirao ... sjeo sam ... uzeo si lagani odmor malo isao ubiti oko ... nakon par sati voznje shvatio sam da sam negdje drugdje da neidem prema zadru vec negdje sjeverno ... i tako ja vise zivcan od napetosti sam dosao do vozaca koji je zbunjeno vadio natpise za kud vozi bus i razmisljajuci sto da stavi meni obijasnjavao da se smiriim ... i tako dok sam ja bio sve dalje i dalje svirala je pjesma vidi bolesti ... dont wory be happy -_- ... fustrirajuce ... nakraju sam zavrsio u nekim ruskom selku bez novca s mobitelima potpuno beskorisnim tamo usput bez baterija i totalne nemogucnosti javljanja ikome jel kako rekoh svi mobiteli su bili nepostojeci :S ... 2 godine sam skupljao novac za kartu na svakakve nacine ... i da nakon tocno 2 godine dosao je taj dan ... dan kada sam bio zeljan viditi svoju seku vise nego ista na svijetu ... put do zadra je bio tako neznam najljepsi put vjerovatno ... dolazak u zadar opet vidim ljude kuci su u zadru opet svi ali niko ne obraca posebnu paznju na mene ...no nema veze otusirah se sredih .. i krenuh put kuce moje seke ... kad tamo ... tamo nesto totalno novo kuca obnovljena prakticki za neprepoznat sve toliko fensy ... fuj ... na ulazu stoji neki lik odprije poznat vjerojatno iz zagreba s one stanice ... vrata se otvaraju i izlazi limuzina ... velika crna ... s poluprozirnim proziorima ... ja onako obucen ko zadnji prosjak u rasparanoj majci hlacama ugledah svoju seku ... ali bila je totalno neprepoznatljiva nekako uređena dotjerana ... ali pogled je odavao ko da je neka pudlica koja sluzi samo za pokazivanje vezana na lancu ... da sjedila je s nekim likom ... i nisam ni uspio skuziti tocno ko je ... i ubrzo su me okruzili ekioa u odjelima obijasnili da je ona sretno udana za naobrazovanog i bogatog covjeka te da nema namjeru uopce obracati paznju na sirote klosare poput mene ... onako tuzan pokunjen ... izgubljen u svjetu obilazim draga mjesta vecino mona koja su mi uspomena na nekad sretna vremana koja sam provodio s sekom ... nakon sto sam to obavio osjecam da vise nema razlog postojati odlazim s namjerom da nestanem ... sto i ucinim ... i nema me vise .... |
14.12.2006., četvrtak
sve od Malene nema ni početak ni kraj....
|
......... I tako jednom M.A. je zamišljala da je život crven i tekuć i da uznemiruje ljude, i domišljala kako bi to mogla posjedovati ili konzumirati, i sred tog visokosmislenog racionaliziranja o životu eto njenu privatnost je oskvrnulo dijete koje je naletilo u sobu. M.A. je u panici zgrabila potencijalno opasno (vjerojatnost da je prenosilo iritaciju je bila blizu 100%!!!) strano dijete za vrat i od siline stiska koji je potisnuo krv da se udomaći u dijelu djetetova korpusa iznad vrata njemu je otpao skalp u simbiozi s komadom glave koji mu je pripadao samim tim što je ovaj na njemu pustio korjene. (Fatalnu posljedicu te M.A.ine reakcije posve je lako razumjeti ako se prisjetimo da količina krvi daleko svojim volumenom nadmašuje volumen ličinčije glave.) Ispod skalpa nabubrio je crveni mozak koji je bio strukturiran kao šipak ispod kore - bobice kao mali saćasti rubini, samo što je boja tih rubina bila baš opažajno privlačna i M.A. je na tu privlačnost zaronila gubicom u to što uopće nije izgledalo kao mozak. Ali bila je u kratkoj haljinici, koja joj se (pazi nevolje, op.au.) kad se nagnula popela do pola u-tange-utisnutog dupeta, i kad je u sobu uletio otac od netom asimiliranog djeteta koji je bio (otats a ne diete) pjanac te luđak, a od bijesa zbog ubijenog ploda sjemena svoga i u naponu libidarne energije koja ga je napela cilog pri prizoru nevinog bljedokožog djevojčeta ravne smeđe kose s gubicom skroz krvavom i crvenom pičkicom skroz stisnutom bedrima, zgrabio je tu malenu koja nije bila nitko drugi do li Vaša Odana M.A. za struk i bacio je na pod što je ovu razbjesnilo i skočila je na čovjeka pokušavajući mu izvrnuti ruku u kojoj je držao cigretu tako da njom spali onog ko ju je i držao, a di bilo da bilo, ali naravno kapaciteti njene fizičke snage su bili nedovoljni, pa bez obzira na njena telepatska nagovaranja čovjeka da se svojom voljom skljoka mrtav, on ju je zgrabio za mekano dupence i zabio prste zajedno s tankim žičanim tangicama duboko u tijelo onesposobljeno za ikakav otpor. Cijela ta neprekinuta i živahna procedura potencirala je njenu natprirodnu bolesnoću ispodsvjesti koja je po defaultu nadševljavala istu od mužjaka kojim je M.A. bivala napadnuta što nije bilo sve doonda izraženo stoga što je bolešćinu u M.A.-e običajno kontrolirao jak razum, ali sad je adrenalin lijepom manirom šupirao razum koji se nije našao uvrijeđen već sa zadovoljstvom izmaknuo i bol koju su nosili prsti pijanog đavla došla je istovremeno s ekstazom. M.A. nije imala vremena da razmisli kakav je to glupi ustupak od strane razuma odredio opisani prevrat, luđaku je ona duguljasta reprodukciji namjenjena stvar od napetosti rasparala hlače pa je nabio curicu, koja se kroz kadar prije tog pretvorila u überpopaljenu gotićarku, na kurčinu tako duboko da mala nije mogla ni disat. Ali negdje gore u prsima osjećala je kao da su postali jedno, ona i to supposed-to-be agresivno ljudsko smeće, sad kad je krepalo. To ju je potaklo da razmisli zašto je on uopće bez-bez-bezživotan i spoznala da oni praktički i jesu postali jedno - kroz plafonsku je pukotinu iz tame bila uperena cijev šatgana, a u M.A.inim prsima nastavljala se rupa iz muškarčevih prsa, i krv im se slila u jednu i pritisak u donjem tijelu je zato popuštao, sada nestankom lomtika (=komada) sou kold vremena, ali to više nije ni ona mogla osjetiti, jer je pod ipak bio mlitav kako je prvo i mislila, i to je znala jer je njena svijest zaronila/upala kroz pod i našla je (M.A.) ...sebe gdje lebdi, utrnula i ukočena iznad trošne, umorne brane u kojoj je škripeći se lomio kraj njene Majčinske snage, snage Prirode da se svijet ne sruši na samog sebe. M.A. je zaplakala, kroz suze spoznavajući da je materijalna i da nema ni Oca ni Majke. Stoji na vrhu te što se ruši i jednim skokom postaje jedno s branom, svijetom u koritu i svijetom sapetim iza brane - svijetom što ga je brana štitila i svijetom koji je tu branu srušio - i njen krik bio je isto što i cvilež brane. Onda je šetala s Isusom po krševitoj obali. Bosih nogu na od-Sunca-vrućoj stijeni, kose mokre od morskog vjetra, osjećala je Život u utrobi. To je, na njenu sreću, bilo zadnje što je osjetila prije nego joj je svijest prestala postojati. Njeno tijelo je zapravo već ionako bilo mrtvo, a "Život" što ga je kao osjećala u utrobi je bio od crviju koji su ušli kroz rupu na prsima i zadržali napušteno tijelo u opticaju Života. |
02.12.2006., subota
program "malena aliseta...";
|
var malena_aliseta: N/A[netko/admin]_string; Brat: N/Mod_string; (on): string; function _dijalog (malena_aliseta = char; brat: char); boolean; begin brat:= što taj pacijent izvodi sestra:= stoički krvari o braca sve je to rokenrol brat:= nije nego metal plus sada imamo suicidalca ode sestra:= emmm... ko je za malo nekrofilije? brat:= oš me sad i s leševima varat jebala mater svoju??? sestra:= tjah ljubice nemoš tako pred ličinkama end; begin readln (on); ...koju je od milja, a zapravo od sklonosti prema bolnim ljubičastim točkama na svojim sljepoočnicama, znao zvati i Patuljasta, pa i Krvavi Pomfrit, podučila ga je kako Život nije čovjekova obveza samo zato jer je (čovjek) preskupo plaćena mesna skulptura. Je vrag da je ona još nastavila nešto blebetati o alkoholu iskro sve ljepote piću iz Elizija al njemu je pucao kiton za to jer je bio sada obuzet srećom i zahvalnošću usudu koji mu je poslao Malenu da mu prokaže Istinu i u deliriju od istih emocija gurao je metalni listić dublje prema mjestu u tijelu gdje mu je trenutno bilo najtoplije. Jebiga srce je bilo malo preduboko za kratki listić, ali srce ima svoje produžetke od kojih neki prolaze neposredno ispod kože na spoju dlana i podlaktice. Pogled na preekstatićan prizor poniranja svjetlucavog listića u njegovo krvavo, uzbuđeno i titravo meso, zamagljivao mu je neki usrani smrdljivi dim s čijom se gustoćom proporcionalno pojačavao Malenin smjeh. (Aliseta joj je prezime, ljudi, pa zaboga.) Niotkud se pojavio i Brat (Malenin a ne njegov) i nakon čak 1x10^(-13) sekundi dugog dvoumljenja, koga da spusti na zemlju, uhvatio se mlatit s Malenom, ko će ga znat zašto. Kao vječni optimist (od prosvjetljenja nadalje), sretno je mislio da to Brat čini za njegovo dobro, jer, kako je Braco imao neki emo-stav prema životu, jasno je te logično da bi argumentiranje u ovom slučaju trebao prepustiti svojoj sestri koja je hippi i sva za život i takve neke glupaje vešći tojest po njegovoj procjeni kako je bar Brat, nesudjelujući u događaju koji je stvorio situaciju iz kog je krenula priča, trebao razmišljati. Ali zajebao se kao nitko što nije mogao znati sve i da ga je i bila briga, naime, Braci je diglo tlak Alisino napušavanje, i, naime N^2, ovaj je već gubio svijest, ma to je sve od ekstaze uzrokovane tako čru spoznajom da je svijet misteriozno postao neke hepi crvene boje a onda je ta boja fensi pocrnila i tip je kulerski prestao doživljavat sifilis kojeg je jednom kupio preko interneta jer je uz to besplatno išlo pranje mozga i umjesto toga upao je u neko polustanje u kom je od cijelog sustava g33kovskih skraćenica mogao pomisliti samo na jednu: WTF. Ali to nije sve!, jer onda mu je opet pred očima pukla slika i to crno-bijela pa još plus toga u negativu i još plus tome povrh pomalo kao solarizirana, pa je čuo ovakav sausjećajan i svrhovit dijalog između sestre i brata koje je uvijek poštivao. _dijalog := true; Pod pridruženim nazivom "ličinka", MA je naime objektivizirala svjež, nerazvijen, još i vrlo nov primjerak ljudskog podmladka, ženskog polariteta, dosta lijep na pogled. Taj je dosta lijep na pogled žensko-polarizovan primjerak dvonožnog kožnatog skočimiša, to nešto skakalo je na ševizovan način na madracu brutalno preiskorištenog kreveta i cičala frekvencijom jedne izvjesne nazovi-profesorice fizike (uzeta za usporedbu zbog zaista izuzetne frekvencije glasa) kao reakcijom na prizor čupanja grebanja drpanja i gušenja Bracike i Sestrice. Povoljno za njihove uši, točnije - povoljno po djevojčkičin život, Sestra je nije čula, što treba da bude pozitivna posljedica posve spontanog reproduciranja životinjskog urlanja te režanja dvoje većih klinaca što su se hvatali po svim djelovima tijela... ...tako u općem(->u smislu da se odnosi na žive sudionike) zanosu te extazi, braco u pokušaju onesposobljavanja seke grabi je za ruke jačinom koja bi se u okolnostima - naime bez adrenalinskih tripova- smatrala brutalnom i baca je na krevet zajedno sa sobom samim kao osobom te kao tijelom preko nje na što daske prekidaju prosvjed ionako neprimjećenim škripanjem i pucaju ko daske. (Ah daske. Samo da im je pucati. ) Nesretnim slučajem sudjelovanja nespretnosti u tom cijelom događanju, djevojčica NIJE reagirala spontano- nepredvidivo-impulzivno (to su dezinformacije koje dobivate u autoškolama...) i u trenutku fatalnog kraja kreveta, koji je sentimentalnu vrijednost za brata i sestru dobio ovakvim domestic-pustolovinama, ostala je priklještena tijelima toplinske i potencijalne energije mnogo veće od njene. Dobro, ovo s energijom nema veze s pameću, ali ima to što je nagla pauza u dotadašljim glasnim kretanjima istaknula tiho kmečanje prignječene djevojčice dovoljno da ga, pokraj svog vlastitog teškog disanja, end. +++ EROR: not finished +++ |
08.10.2006., nedjelja
malecna aliseta says:
|
Život je keks od govana, napisah ja njoj. njen komentar je bio "lol". zapravo, ne komentar... sve teoretski moguće odgovore sadistički je stisla u tu geekovsku skraćenicu. fatalno po mogući daljnji razvoj konverzacije. aj aj, lažem: nastavak moje izjave je bio "a bog je kreten nastrani kojemu se svidjao smrad fekalija a pogotovo flatusa" na što je ona odgovorila superjakom sentencijom "život je kurac koji je prenapuhan od viagre a iznutra je trul", potkrijepljeno animiranim žutim kružićima. na to pak ja nisam mogla odgovoriti jerbo je bilo prejako za odgovor. a ona je geekčina po rođenju i trula po životnom opredjeljenju. ali redom da krenem, na drugom ćemo mjestu. ne mislim to, perverznjaci jedni, mislim pisati. a možda i to. zalutala sam, izvinite. kao što rekoh, time što je ona übergeek po genetskom kodu te po rođenju, naviknutija te daleko potkoženija za ovakva višesatna besplodna sjedenja te truljenja pred ekranom, te nakon takvog dana bila je još uvijek u stanju da mi odgovori rečenicom za koju bih ja trebala napregnuti 10ak više neurona. tom jednom ali hranjivom rečenicom. i ne samo hranjivom vec i žeđozadovoljavajućom. tako nutricionističnom za mozak dušu i tijelo da sam u stanju šoka i overloadanosti pala... pa, dublje u naslon okrnjene spužvaste sjedalice. budimo realni, nakon dana kakvog već okarakterizirah i to je fizički napor plus pola. e to su sati i sati ( ne bi da još imam kakav pojam o vremenu...) sjedenja na istim vražjim koordinatama u prostoru. od svih raspoloživih kombinacija u svemiru. (tri koordinatne osi!!!vauuu....) spužvaste stolice za spužvasta dupeta, kaže tata Huxley. mmm i tu se spominje stolica. šit, krivo znaćenje. a baš sam mislila kako možda postoje spužvasti fecesi. jer to bi bio takav materijal za raspravu... spužvastiji od spužvastog tkiva u muškarčevoj genitalnoj kobasici (onoj s kojom se rađa po svetom genetskom kodu kojeg povlači još od prvog falusnog bića što se kurčilo pod svodom nebeskih prepona). i tu je jednolićno zujanje te zraćenje iz monitora. i iz zbirke koja se zove Žuta strše u zrak zadaci iz područja valne optike, ali onda i samo onda kada svjetlo odbijeno od listova Žute bude donekle apsorbirano mojim zjenicama te vidnim živcem a na kraju u osjetilne te asocijativne centre u mozgu da bih uopće mogla napisati (a kamoli postaviti kao tvrdnju koja bi bila adekvatna da je se provjeri matematičkom, logičkom, dapače elektromagnetskom indukcijom) da strše, jer netko ih mora kao takve primjetiti da bi mogao potvrditi to isto time što će napregnuti trenjem upaljene zglobove prstiju i nekim čudnim redom ispretipkati plastićne kockice, a da bi do toga došlo prvi te poćetni i nužni uvjet jest taj da okrenem glavu pod kutem dovoljnim da zrake upadnu u zjenicu te budu apsorbirane... no, taj dio ste već pročitali. Žuta se izležava raširena pokraj tastature. cheep (ho), thought I. but a real leader knows, always when like to give and show generous to his unders. je, može bit da čak nisam jako zaobišla činjenično stanje determinirajući život kao keks od govana. i sranje može biti pogled na svijet. život je kao keks, lako ga je požderati, ukus varijabilan. ali je pun govana tipa težih. pun ih je i sastavljen od njih.i jedući keks, keks postaje dio nas, naš kvalitativni sastav postaje nadopunjen njegovim. govno je već probavljeno, probavili ga drugi, ono nosi njih i njihove kekse u sebi, kako da opišem njegovu ne probavljivost... govno je govno, možeš ga i progutati ako baš hoćeš i ako baš želiš, ali sranje je ljepljivo, gnjecavo, i smrdi da mu kapu skineš (ali ne od poštovanja prema nedajbože kvaliteti miomirisa i ajme majko ljekovitim sastojcima!!, nego da pokriješ zgrčenu njušku...), ali o druzja sranje je SRANJE!. ____________________ mora bit da umirem. apstiniram vec mjesec i pol. od moralno-etičkih bolesti (napomena: NE ODNOSI SE NA SEKS). fali mi moralnoetičkih a dakako i seksualnomoralnih bolesti. ono zadnje nije bilo bolest. mora biti bolest da bi bilo hrana. pod terminom 'hrana' sad mislim 'da bi imalo RELATIVNO pozitivnog efekta na moj gladni egoistični psiho-duševno-moralno-religiozno-seksualno-filozofski život i SUBJEKTIVNO mi uljepšalo egzistenciju'. prestaro ili premlado. ne govno nego zmija od ljudskog mesa koja blebeće na jeziku koji nije ni hrvatski ni engleski. glupi puni-puncati mjehur kriv je za čvrsto, složno stiskanje nogu jedne uz drugu kao da je -25 kelvinovih a ne 25 celzijevih. a tijesna pritisnutost sala u krvavom mesu pa koži te naposljetku hlačama rezultirala je stiskanjem 3.14čkinog mesa oko klitorisa. i time povećana količina štetnih tvari u tekućem stanju unutar tijela rezultira nadraživanjem već čega je i trebalo. a kao što rekoh, apstinirala sam dugo. psychokiller, qu'est-ce que?, rekoše stara pjesma a mjehur se još napinje dok ne dodje do neizdrživosti o tako mi govorenja prateći strujanje živčanosti. hodi mlado derište, mlada životom neopećena ličinko. hojdi da te poučim što o truljenju. tvoja i moja pajdašica naklonost je u mene išla povratiti ovom fensi lizalicom oblika naranće. ali dobila ju je (naklonost to jest) tek kad je moje ruke podigla pa spustila na velike i mekane svoje sise te okrugle i medene guzove, čega pripita nije bila svjesna. no kako Anakreont reče, pijuckajmo. a njegov soj postaše prvi filozofi. ajde maleno moje ne pizdekaj, pa ja sam tvoja dobra stara prijateljica. zagrli me, da me crno pivo ne odvuče na bor. na boru je apsint. iza apsinta je Sunce. u apsintu ono sjaji a sjaj zelenog mora čini svijet stvarnim do najkruće stvarnosti. nego što, pametan si ti mladi parazit. pomoći ćeš ti staroj dobroćudnoj prijateljici na bor, paaaametno. ne nije sarkazam. i nećeš glumiti strejteđerstvo, o ne, pa ipak si ti hipić... ne ćipina, ne gotičarće, ne panker strejt eđer, već hippyĆ... apsint je zelen kao lišće stabla, sjaji se kao Sunce na moru. zagrli me da ne padneš, nije te se socijaliziralo sa stablom. ne puštaj tugu da te poždere, nasloni čelo na moje, pjevajmo dobre stare živahne, od istosmjerno-izmjenične struje. držim te, nećeš pasti, samo se ti igraj. oh, hvala, baš je hladno postalo, eto. nemoj plakati o neiskusno mlado meso, suze će se ohladiti, slomit će te. o kako smotano. ops ti pade. rekla sam ti ja. ti si (wannabe) 'čovjek' od novoga kova. ne trudi se, ne možeš mi reći ništa što neznam. neću ti ja ništa govoriti jer me nećeš nit čuti a kamoli razumjeti. daj odjebi...ups već jest. sunce na moru prejako reflektira, stablo je postalo mutno, ne mogu ga nanjušiti (ništa novo, njuh mi je nikakav, zrak je postao jako gust, priča je postala preglupa. ne preglupa, nego je manjak ideje dovukao priču do svađe među oblicima moje svijesti, ono tamo u umu. infantilno. i zašto onda pisati ________________________________ i svi odu na bambus. ________________________________ trebam 10ak-god-premlado/do-30-god.-prestaro ljudsko meso jebeš ti pisanje. tu bi edited???? |
28.09.2006., četvrtak
Izlet u staru skolu ...
|
Jučer mi je škola bila ujutro. Totalna katastrofa. Ali tako negdi krepavajući na nastavi sjetih se da dugo nisam posjetio svoju bivšu školu, osnovnu. Došao sam ispred škole i gledao je jedno par minuta. Mozak je reagirao vračajući u svijest mnoge uspomene odatle, uglavnom dovoljno ružne da su opravdavale potisnutost u podsvijest. Ipak sam ih opet otjerao i odlučio posjetiti staru učiteljicu, ako uopće radi tamo, mislim davno sam ja tamo išao u školu... Ulazim unutra i na porti pitam u kojem je razredu profesorica. Pred dotičnim razredom vidim malu slatku djevojčicu kako sjedi na podu i plače. Bilo mi je nekako glupo pričati s njom, al kad sam se sjetio sebe, sličnost među nama povukla me da pričam s njom. Ionako sam morao čekati kraj sata da vidim profesoricu. Tako, počnem ja razgovor. Uskoro sam je uspio i nasmijati. I onako čisto mi se nekako sviđala djevojčica... Bila je prava brineta - smeđa kosa, plave oči, mali prčasti nosić i usta vrlo mala. Zagrlio sam je čisto spontano. Zvonilo je tad pa je izletila divlja hrpa djece na hodnik. Izašla je i profesorica i od nje sam shvatio da je djevojčica na dnevnom boravku u školi, ali namolio sam profesoricu da me pusti s njom na sladoled ili tako neki vrag. Bilo je to teško jer to kao tobož nije smjela, ali ipak ju je pustila jer mene je ipak kao poznavala. Želio sam tu curicu... ali je opet nisam htio povrijediti...Kontrolirao sam se ali teško - tako nježno i slatko stvorenje... njoj sam bio nesto wooow ... bila je sretna što ima priliku družiti se s nekim starijim a da to nisu starci i rodbina. Bila je inače crna ovca u društvu, nitko se nije družio s njom tako da joj je bilo sve čudno... Zapravo tako šetajući se gradom shvatio sam da je baš posebna djevojčica, pametnija i zrelija od puno vršnjaka. Pričali smo o svemu i obzirom da je imala još dosta vremena do kraja dnevnog bravka u školi pristala je da ode do mene kući... malo smo svirali i pjevali, zabavljali se... I nekako došli na temu sexa. Bila je jako radoznala pa pričajući, uz moju ogromnu želju, nismo dugo ostali na riječima. Sve je krenulo polako i spontano... malo je čudno kad se ljubiš s curom mladom 10-ak god od tebe, posve je neiskusna, ali meni nije nimalo smetalo; učila se postepeno ali brzo i bila sve bolja. Polako sam je počeo doditivati rukama... Sav sam se naježio od uzbuđenja i silne želje... Bila je tako tako dobra, ta njena mlada koža pod rukama i velike sjajne oči... Skinuo sam joj majcu, zbog toga joj je bilo malo neugodno ali ne dugo... Ispitivala me cijelo vrijeme što će biti, drago stvorenje... Bila je u strahu ali osjetio sam i dozu zadovoljstva i radoznalosti kod nje. Predivna su mala djeca... (kad su takvog mirnijeg tipa.) Nakon kratkog vremena bili smo goli potpuno, nije bila neka mršavica, baš onako ugodno popunjena, ni premalo ni previše. Bila je preukočena, trudio sam se da se opustiti... Polako sam je počeo lizati. ja sam uživao - a nije ni ona bila daleko... nakon početne ukočenosti, sad se počela vigoljiti... kretati... čak i brzo uzdisati... imala je tako malu picu... ni jedne dlake... ničega... prekrasno za lizati... nakon toga sam njoj reko nek se prepusti i uživa... igrala se s mojim *majmunom*, bilo joj je to nešto novo, čudno... Onda joj je palo na pamet da mi pruži to zadovoljstvo potpunog odnosa pa me pitala kako to točno treba biti... bila je super, opustila se totalno. Polako sam je digao na sebe... zabo joj ga u picu... vidilo se po izrazu na licu da je boli ali nije se žalila... nastavila je... ludo, nevjerojatno, nezaboravno... ona s vidljivim grčem na licu i bolnim uzdasima ali uporna... krvarila je po meni ... ... koji doživljaj... Sve skupa nije nažalost trajalo dugo jer sam je morao vratiti do škole, ali oboje smo bili zadovolj(e)ni... ona, iako joj nije bilo baš jako ugodno, saznala je i u praksi odgovore koji su je zanimali... Nakon tuširanja i spremanja otpratio sam je do škole. Tamo smo još malo popričali... Stvarno jedna vrlo čudna ali i vrlo pametna i lijepa cura... otišao sam nazad u grad u stari kafić s smješkom na licu =) |
03.09.2006., nedjelja
Mala Blondina
|
Sjedim u sobi. Pušim cigaru. Pokušavam doći k sebi od posljedica jučerašnjeg opijanja. Ne ide. Odlazim u birc u koji obično zalazim i naručujem štrukanu a konobar me nekako čudno gleda, bit će da je i on mamuran od prošle noći. Ispijam štrukanu dok mi jutarnje Sunce tuče u glavu. Smeta mi to ma koliko god sretan što je sunčano i što ne pada glupa kiša. Ja i dalje laganini pijem štrukanu. Vadim iz nje led, vrtim ga po ustima i ližem toliko strasno i s toliko uzbuđenja da on prebrzo nestaje, iščežnjuje... I baš tad, kroz birc prolazi neka talianka... majka - i to s djetetom... djevojčicom... malom blondinom plavih očiju i s onim slatkim dječjim osmjehom punim nevine radoznalosti... Ja sjedim i gledam to malo naivno stvorenje s toliko iznenada probuđene žudnje... Štrukana je pri kraju i nema više leda, a ja imam neopisivu želju da radim neki kurac s jezikom. Majka odlazi platiti račun i djevojčica ostaje sama. Ja uredno ostavim pare na stolu i odšetam s djevojčicom, panično se pokušavajući dosjetiti što da radim, di da idem... Prolazim drito ispred policijske postaje. Ionako oni ništa ne sumljaju. Prokleti štrumfovi. Dolazim do Jadrolinije i uzimam karte. Kupujem u dućanu kojekakve nebuloze, tipa šlag. Odlazim s djevojčicom na brod. Pravac - polupust otočić, s masu meni dobro poznatih zaklonjenih mjesta... Dok plovimo prema tamo, gledam djevojčicu koja ionako zbunjena pokušava skužit što joj se dešava ali ne može pojmiti. Ništa ne sluti. Dolazimo na otok... Nalazim idealno mjesto, izvan vidokruga, među stjenama... pod borom... Na poznati mali komadičak mekane zemlje stavljam ručnik, ponio sam ga bio za slučaj da mi dođe da se bacim u more. Sjedam malenu kraj sebe i zapalim još jednu cigaretu naslađujući se pogledom na to divno stvorenje, tako nevino i tako dražesno zbunjeno. Naginjem se prema njoj. Polako je skidam dok se ona trese kao list na povjetarcu. Sva je tako glatka... mekana... nedirnuta... Polako je dodirujem i prelazim rukama po njenom malom tijelu... Ljubim je, mazim... Na kraju joj skidam i gačice... Igramo se praveći sa šlagom cvjetiće svugdje po njenom nježnom malom tijelu, a ja ih onda ližem s nje. Na kraju prelazim na picicu. Djevojčica je potpuno zbunjena, ne ispušta nikakve zvukove, ne pada joj na pamet još ni da plače... ili joj to možda paše?... Svejedno, ja ne prestajem uživati. Koliko je to bolje od leda... o daaa... Pokušavam staviti prste unutra ali mala se počinje koprcati. Ližem joj vrat i uzimam ruke i vežem ih. Mala sad bespomoćno leži... Počinje vrištati. To mi se nesviđa, postajem grub... Osjećam se ko luđak... Kako mrzim kad djeca bespotrebno cmolje, pokušavam joj dati razlog - uzimam je, guram joj kurac, jedva prodire kroz kožu kojom je zaštićena njena mala rupica... Derište vrišti sve jače. Sad i jako krvari... Ja joj luđački ubacujem cijelog, drpam je, stišćem uza se... Svršavam, cili protrnem od snažne ugode... Nemam kondoma, svršio sam u nju... Koga briga, još ne može imati djece. Ispunilo me olakšanje, osjećam se nekako lagano nakon svega, pun radosti i ushićenja... Uvjeren sam da je i djevojčici bilo dobro, samo što nije toga svjesna. Odvežem je i idem s njom u more. Okupamo se, nakon toga žderemo Domačicu... Prestala je plakati... Odlazimo na brod, natrag u grad... Čisto cinično se vraćam, s malenom u rukama, ispred policijske postaje. Ostavljam je da leži u kolicim |
